Loading...

KOTAČ HRABROSTI

Ponekad se meni dogodi, kada se prilike poklope i naletim na komadić slobodnog vremena koji je nekome ispao po putu, da spontano razmišljam. Stvarno. Nije često, ali dogodi se.

Prije neka dva ili tri dana, sjedimo ja i mali za stolom i dovršavamo ručak. Tj. ja dovršavam, on je svoj odavno bio dovršio i gleda neki crtić, prije nego ga otpravim na spavanje.

Ja poluprisutno jedem svoj ručak; čitavim tijelom svojim sjedim za stolom, ali sam mislima tko zna gdje…

I onda ulovim komadić dijaloga koji dopire s tableta. Ukratko, nekakvi autobusići i autići su u pitanju i, koliko sam shvatila, jedan žuti mali autobus – autobusica, zapravo, Lani joj je ime – učinila je dobro djelo na gradskim cestama; pomogla je nekoj oldtamjerici da se domogne benzinske crpke.

U znak zahvalnosti otkriva njoj oldtajmerica da je ona, zapravo, čarobnica – ili mađioničarka – i poklanja maloj Lani nešto što se zove “wheel of courage” ili vam ga – Kotač Hrabrosti.

Što radi taj kotač hrabrosti?

Kada god se Lani nađe u nekoj situaciji u kojoj točno zna što treba napraviti i što se od nje traži, ali joj nedostaje hrabrosti, inicijative, motivacije, ukratko – noge u guzicu da se pokrene, Kotač Hrabrosti se aktivira, zapulsira i počne se okretati i Lani se ne može oduprijeti – mora krenuti.

Tako vam Lani počne svako malo završavati kao glavni akter kakve avanture ili herojskog djela. Dok se svi skanjuju od straha, skanjuje se i Lani, ali njen Kotač Hrabrosti se upali i – odošeee!

I mislim si ja: “Ha, vidiš… Svakome bi od nas dobro došao ovakav jedan kotač, barem povremeno! Za one situacije kada točno znamo što želimo i točno znamo što trebamo radit i točno znamo kamo želimo i trebamo krenuti, ali _____________ (upište svoju 1001 opravdan, poluopravdan ili neopravdan razlog zbog kojeg stojite na mjestu).”

Naravno, svi smo pogledali dovoljno dječjih crtića da nam na kraju bude jasna poruka priče – ne treba nikome čarobni kotač – možda ga nikada nije ni bilo, možda je sve bila samo spretna iluzija – prava hrabrost se nalazi u našim srcima.

Nije to gore moj zaključak; ja bih se zasigurno izrazila originalnije i nadahnutije. 😉

Znači, Zaključak br. 1 – Svima bi nam Kotač Hrabrosti povremeno dobro došao.

A onda me ošinuo Zaključak br. 2…

Recite mi ako nisam u pravu, ali – pogotovo je to slučaj s nama ženama, ali ni muškarci nisu nipošto imuni na ovo – koliko puta ste, kada se netko koga poznajete i volite našao u krizi, otrčali k njemu smjesta?

Koliko ste puta, kada izbije kakvo sranje, trčali gasiti požar? “Ne znam, prijatelju, kakva te nesreća zatekla, ali evo me, stižem, pa ćemo zajedno nešto smisliti.” Poznato?

Nema veze je li se netko svojom krivnjom uvalio u sranje – eto nas!

Nema veze znamo li pružiti kakvu konkretnu pomoć – eto nas, pa ćemo zajedno tražiti nekoga tko zna!

Nema veze što će netko tko stiže nakon nas možda bolje znati popraviti stvari – eto nas, možda budemo od koristi!

Imamo mi Kotač Hrabrosti. Znamo mi jako dobro reagirati nekakvom konkretnom akcijom, iako tog trenutka ne znamo posjedujemo li sva potrebna znanja i vještine i informacije da bismo krenuli. Čak smo ponekad svjesn da NE posjedujemo, ali – snaći ćemo se, Bože moj, zdravi smo i sposobni, čim vidimo s čime imamo posla.

Ne samo da imamo svoje Kotače Hrabrosti, nego ih i palimo.

Gotovo uvijek za nekog drugog…

Koliko puta mi tako za SEBE i sve svoje “želim” i “sanjam” i “htjela bih” bez razmišljanja krenemo u akciju, ostavljajući sve nebitnosti po strani na neko vrijeme, oslanjajući se na činjenicu da smo se stotinu puta ranije snašli, pa ćemo i sada?

Ako ste imalo kao ja, vjerojatno sada sažaljivo gledate na prste jedne ruke, na koje ste takve prilike nabrojali…

You might also like

No Comments

Leave a Reply