Loading...

Muke s nejedima – 1. dio

Prije nego što uopće krenem, htjela bih naglasiti nekoliko stvari po kojima ćete prepoznati jeste li uopće publika za ovo što ću pisati ili zbog vaših osobnih uvjerenja o ispravnim odgojnim stilovima ništa što pišem neće doprijeti do vas.

Ja sam vam žestoka pobornica rasporeda i rutina, kada su u pitanju i hranjenja i spavanja. Od svega što ima etiketu “na zahtjev” malo zazirem, pogotovo ako traje nakon bebinog trećeg mjeseca života. Takva sam. Sorry. Čitale smo različitu literaturu, a ja sam imala oba iskustva; dok je sve bilo “na zahtjev” nije bilo kraja našim problemima. “Na raspored” je svu brigu oko mog djeteta, kad smo ga konačno uspostavili i počeli poštovati, pretvorilo u nešto što nije prijetilo da me otjera u ludnicu.

Duboko vjerujem, a i vidjela sam koristi ovakvog pristupa ne samo na vlastitom djetetu, u tzv. “francuski odgoj” – cilj odgoja je dijete dovesti do toga da ravnopravno sudjeluje u životu obitelji, stilom života te obitelji. Nije cilj čitavo funkcioniranje obitelji – pogotovo ono za stolom – okrenuti naglavačke kako bi se prilagodilo nekome tko funkcionira na zahtjev.

Pa ako vam se već sada diže kosa na glavi i svrbi vas prstić da ovaj blog post podijelite na nekoj od mama+beba Facebook grupa s opisom: “Evo, zbog ovakvih roditelja su naša djeca danas OVAKVA!”, onda vi niste moja publika. U tom slučaju, moj odgovor na bilo kakvo pitanje koje imate je – pričekajte, strpite se, proći će, prerast će. Jednoga dana. Kada? Ne znam.

Objasnit ću kasnije zbog čega mislim da hranjenje na zahtjev, pogotovo nakon što dijete prijeđe prvu godinu života, može napraviti probleme s prihvaćanjem hrane koja nije mlijeko.

Ja u svoje vrijeme nisam imala izbora nego u djetetovom hranjenju preuzeti puno aktivniju ulogu. Mislim da nas je to i spasilo jer me je odvelo do stručnjaka koji su, nakon što smo mjesecima hodočastili po domaćim bolnicama, poliklinikama, institutima i fakultetima, na kraju riješili naš problem.

Sve što su me naučili o hranjenju djeteta kako bih ga skinula sa nazogastrične sonde nastavila sam primjenjivati čim smo počeli s dohranom.

A prva i osnovna i NAJBITNIJA STVAR koju si roditelj mora istetovirati na čelo jest ova – Podjela odgovornosti oko djetetovog hranjenja izgleda ovako; roditelj je taj koji odlučuje ŠTO, KADA i GDJE će dijete jesti, a dijete je to koje odlučuje KOLIKO će jesti i hoće li jesti uopće.

Točka.

Tooočka.

Jednostavno? Samo kao ideja. Provođenje u praksu, pogotovo kada pred sobom imate dijete koje apsolutno ne pokazuje interes da za stolom surađuje po pitanju izgradnje vlastitih zdravih prehrambenih navika, može biti čista noćna mora.

Ali, Iva, nije li to upravo hranjenje na zahtjev? Nije.

Prije nego što se u prvom postu posvetim ovima skroz malima, koji tek započinju s dohranom, reći ću vam što je drugo najbitnije pravilo koje se kod nas nije smjelo kršiti, ako smo mislili od djeteta s ozbiljnom averzijom na hranjenje odgojiti dijete koje normalno jede.

Pravilo br. 2 je ovo – Nikada, ni u kojem slučaju, ni na trenutak hranjenje ne smije postati mučna, nervozna aktivnost. Onoga trena kada prestane biti opušteno, kada prijeđe u nutkanje, nagovaranje, moljenje, pregovaranje, skretanje pozornosti kako bi dijete jelo (sve su ovo nježne prisile, ali ipak prisile), hranjenje prestaje biti hranjenje. Postaje igra moći i autoriteta i prijeti da s vremenom preraste u situacije koje dijete izbjegava, jer mu nisu ugodne.

Onoga trena kada hranjenje prestaje biti samo hranjenje, hranjenje mora prestati.

Stalno ću se vraćati na ove dvije stvari kasnije i što one znače u praksi.

Neću vam pričati o muci koju smo prošli dok smo skinuli sondu, možda nekom drugom prilikom, ali od trenutka kada je moje dijete samostalno počelo jesti, znala sam da kada dođe na red dohrana, imam ispred sebe užasno važan zadatak.

Znala sam nekoliko stvari – što se unosa svih potrebnih nutrijenata tiče, bilo koje dijete može slobodno biti isključivo na majčinom ili adaptiranom mlijeku do svoje prve godine života, ako ne i malo više. Što se potrebnih nutrijenata tiče, dobit će ih.

Ono što neće dobiti, u tom slučaju, je oralno senzorno i motoričko obogaćivanje i to u fazi kada je dijete najsklonije eksperimentirati i kada je najprijemčivije za sve NOVE stvari – nove okuse, nove teksture i sl.

Kada god započeli dohranu, sa 4, 6 ili koliko već mjeseci sami procjenite da je vama OK (neću ulaziti u osobne stavove po pitanju ovoga), bitno je stalno se podsjećati da je prva godina života godina u kojoj se dijete upoznaje s hranom; eksperimentira, gnjavi, razbacuje, razmazuje, možda tu i tamo lizne štogod, iako se s ovim malim nejedima nikad ne zna.

Glavni zadatak prve godine jest pomalo uvoditi što više vrsta dozvoljenih namirnica i polako ih uvoditi u svim njihovim oblicima, teksturama, temperaturama.

Ovo znači da je djetetu tijekom prve godine bitnije polako priječi na raspored hranjenja koji se podudara s obiteljskim obrocima (najčešće 3 glavna obroka i 2 međuobroka), nego savladati neke goleme količine hrane.

Početak dohrane doslovno može krenuti od žličice voćnog soka ili jako razrijeđene povrtne kaše. Ono što pri svakom hranjenju treba imati u vidu su ona naša dva pravila.

Roditelj odlučuje ŠTO se jede i roditelj ima odgovornost nabaviti najkvalitetniju dostupnu hranu (pritom je u redu biti tek oprezan, a ne nenormalan; teglice su bolji izbor ako ne možete znati točno odakle hrana dolazi i ako vam zbog toga nije najugodnije) i pripremiti je na svoj način.

Roditelj odlučuje KADA i KAKO se jede. Kod nas je od prvoga dana odlučeno da će se hranjenje obavljati u hranilici. Ne u autu, ne u parku, ne u kolicima dok se šetamo, a beba je zabavljena nečim sasvim desetim, ne dok se igra. Htjeli smo od malih nogu uspostaviti naviku da je hranjenje nešto što se obavlja za obiteljskim stolom. Zbog ovoga smo mogli već sa njegovih navršenih 8 mjeseci lijepo sjediti i jesti vani, a to dijete bi se fino ponašalo. 🙂

KADA se jede… Kada su još mali, i kada još primarno sisaju, pravilo je kod početka uvođenja dohrane prvo ponuditi hranu na žlicu, a zatim dovršiti obrok mlijekom, koliko dijete želi. Ali samo unutar vremena predviđenog za obrok, ako se mene pita, a to je kod nas bilo 20-30 minuta od trenutka kada obrok započne. Ako dijete odbije jesti za vrijeme obroka, a onda do sljedećeg “pravog” obroka uspije “na zahtjev” iznuditi hranjenja svakih pola sata ili sat vremena, hoće li biti dovoljno gladno kako bi jelo na žlicu?

Zbog ovoga mislim da bi, kako se približavamo prvoj godini, trebali i dijete približavati tom rasporednom hranjenju i zbog čega mislim da hranjenje na zahtjev u toj dobi (barem preko dana) može napraviti probleme s usvajanjem druge hrane. Dijete nije gladno.

I konačno, tijekom prve godine života mi smo poštovali ono zlatno pravilo – čim dijete stisne usnice, a žlica ili boca se približava, čim okrene glavu, a jasno mu je da stiže žlica ili boca, čim gurne ili udari rukicom nekoliko puta po žlici ili boci koja se približava, hranjenje se prekida. Niti u jednom trenutku se dijete ne sili da jede.

Što to u praksi znači? Znači da se u prvoj godini jako puno hrane baca. Znači da se poštuje volja djeteta o tome da samo odluči KOLIKO će i HOĆE LI UOPĆE jesti. To znači, da, i da je dijete mnogo puta do sljedećeg obroka (koji je u prosjeku za 2-3 sata; ako je odbilo baš sve, onda se prate znakovi gladi prije nego se djetetu ponudi naredni obrok) gladno. I to je dobro.

Ako dijete nije bolesno ili nema nikakav senzorni ili motorički problem, u redu je da bude gladno. Glad je kod nas bio jedini pravi motiv za hranjenje; nismo se hranili kako bi se umirili – za to smo koristili maženje, ljubljenje, grljenje i igranje; nismo se hranili kako bi se nagradili ili kaznili za neko ponašanje, nastojimo to ne raditi ni danas, pogotovo ne slatkišima.

Hranjenje je naprosto zadovoljavanje primarne potrebe, gladi, i to je sve što s djetetom tijekom prve godine, po meni, treba naučiti. Samo mora osjetiti što znači biti gladno, samo mora znati da se taj osjećaj neugode u trbuhu rješava papanjem, samo mora naučiti koliko mu je dosta.

U praksi to za roditelja, posebno za mamu, znači lavine frustracija i hrpu bačene hrane. Ali mislim da u prvoj godini treba kalibrirati očekivanja, pogotovo ako imate dijete koje ne jede.

Prva godina života trebala bi se (kako i Francuzi čiji odgoj volim i cijenim, pogotovo po pitanju hrane, rade) sastojati od obogaćivanja i treniranja djetetovog nepca za različite okuse.

Kroz djetetovu drugu i treću godinu javlja se nešto što se naziva neofobija kada je u pitanju hrana – ako nikada nije probalo, nikada nije vidjelo, nikada nije postalo sastavni dio njegove redovite prehrane, s puno nepovjerenja će se odnositi prema određenoj namirnici.

Zbog toga je bitno u drugu i treću godinu ući već sa puno isprobane hrane (dozvoljene, naravno, koja prati i djetetovo zdravstveno stanje i tablicu dohrane koju pratite) “ispod pojasa”.

A kako se riješiti ili izbjeći neofobiju? Naprosto time da hrana prestane biti “neo”.

Ovo znači da roditelj, kada prezentira djetetu novu hranu, očekuje da istu stavi na tanjur 20 ili čak 30x bez ikakvih očekivanja da će je dijete dotaknuti. Mora je vidjeti, mora je prihvatiti kao nešto normalno, ne nešto novo.

Mi smo ovu situaciju imali s bananom. Bananu nije podnosio, na moju opću žalost, jer je jedna od najkaloričnijih namirnica koju sam koristila kako bih ga malo “popunila”. Ni razrijeđena s vodom, ni pasirana, ni miksana, ni u komadićima. Nikakva. Nije mu se sviđao ni okus ni tekstura. No, banana se redovito vraćala za stol, redovito je bila posluživana.

Jedan jedini tjedan sam skrivala bananu u špinat i onda zaključila da nije fer prema djetetu. Htjela sam da namirnice upozna onako kako treba, bez varanja, a kada ih potpuno prihvati, onda ćemo ih kombinirati.

I tako je i bilo. Jednoga dana banana je, doslovno preko noći, postala sastavni dio prehrane. Isto smo napravili s jajima, s tjesteninom i rižom (ni to nije volio) i pire krumpirom.

Ako je dijete imalo povijest zabavnog odnosa s hranom, gdje je moglo odbiti ili isprobati toliko toga, veća je vjerojatnost da će razviti avanturistički duh kada je u pitanju prehrana.

Da, istina je da možda sve ovo zvuči i dobro i logično, ali u nekim segmentima i prestrogo. No, ja nisam ni mogla ni htjela prihvatiti ono “bude, jednog dana, kada se osjeti spremno”.

Odlučila sam što je ranije moguće razdvojiti hranjenje od tješenja, uspavljivanja, umirivanja, zabavljanja i sl. Ovo nije značilo da djetetu nisam davala da pije mlijeko ako mu se pilo mlijeko, ali je značilo da ga je dobijalo u vrijeme obroka, a ne na svaki “kme”. Bilo mi je bitno prvo isključiti sva druga objašnjenja za “kme” – “vruće mi je”, “hladno mi je”, “boli me”, “pelena mi je puna”, “dosadno mi je”, “mazi mi se” – prije nego dam hranu.

Samo ovo je tijekom prve godine života od djeteta koje se izvijalo kada bi na jeziku osjetilo kap mlijeka – mog izdojenog mlijeka – napravilo dijete koje bi probalo sve živo.

Evo, još jednom, ovako je otprilike tijekom prve godine izgledalo naše hranjenje:

1. Kada dođe vrijeme obroka, jede se u hranilici, doma.

2. Djetetu se ponudi na žlicu ono što je mama pripremila; prvo ono što je novo, zatim ono što je poznato.

3. Onoga trenutka kada dijete stisne usnice, okrene glavu, udara rukicama po žlici ili na neki drugi način pokazuje da ne želi papati, hranjenje se prekida. Naše je često znalo završiti prije nego započne jer bi počeo vrištati čim ga se smjesti u hranilicu.

3. Uzima se 10min pauze, da se djetetu da prilika da se umiri i možda predomisli po pitanju hrane.

4. Hrana se nudi ponovno i hranjenje traje sve dok beba voljno i veselo jede. U međuvremenu se može igrati hranom – razmazivati, umakati prstiće i sl. Dok otvara usta, hranjenje traje.

5. Nakon hranjenja eventualno, pogotovo ako ste tek u počecima dohrane i uveli ste tek jedan ili dva obroka, ponuditi mlijeko.

6. Cijeli obrok ne smije trajati više od 20-30min (sami odredite granicu, nama je bila na 20min). Što je pojedeno unutar tog vremena, pojedeno je. Hrana se sklanja. Ovo pravilo imamo i danas.

7. Djetetu se ne nude keksići, sokići, pudinzi ili bilo što drugo između obroka, osim kada je predviđeno vrijeme za međuobrok (ako ga imate i ako imate raspored; ako nemate, onda ne znam što i kako).

Kako dijete raste, tako se neke stvari u pristupu mijenjaju, ali tijekom prve godine je sve što smo radili izgledalo upravo ovako. Već na kraju prve godine smo imali dijete koje nije bilo najveće od vršnjaka, ali je lijepo slijedilo svoju percentilnu krivulju. Imali smo odličnog pediajtra (doktor Jovančević) koji nikada nije gledao koliko je dijete dobilo na kilaži, već bi svaka rasprava završavala na: “Jede li raznovrsno? Drugo me ne zanima.”

Znam da sam puno toga izostavila – što s miksanjem hrane, “ali mom djetetu se diže želudac na grudice” i sl. – ali na takve stvari ne mogu dati jedinstven odgovor. Nije isto radi li se o djetetu od 8mj ili djetetu od 18mj.

Ono što pouzdano znam jest da dobro (ali i krvavo) odrađen posao tijekom prve godine donosi nebrojene koristi kasnije, da je kasnije mnoge navike teže (ali ne i nemoguće) ispraviti i ovo sve možda zvuči jednostavno – pravila su jednostavna i logična – ali da je lako, ne, nije lako.

Isplati li se?

Da rodim još 7 nejeda, točno bih znala kako im stati na rep na vrijeme. 🙂

U drugom postu bih vam htjela pisati o našoj drugoj godini i navikama i pravilima koja smo po pitanju hranjenja usvajali, a u narednim postovima bih htjela odgovoriti i na vaša pitanja, ako ih bude.

You might also like

No Comments

Leave a Reply